Tamo negdje u kalifornijskim planinama, u idiličnu gradiću na jezeru koji se zove Big Bear, na razrijeđenu zraku, za svoj sljedeći profesionalni meč priprema se Filip Hrgović.
Nakon manchesterske travanjske pobjede nad Joeom Joyceom ponajbolji hrvatski boksački profesionalac dobro se odmorio te se primio posla za okršaj koji ga 16. kolovoza čeka u Rijadu.
Premda njegov sljedeći protivnik (David Adeleye) nije borac iz najužega svjetskog vrha (na BoxRecovoj listi, na kojoj je Hrgović 15., on je 30.), Hrgović je svejedno otišao podalje od Zagreba, i to ne samo zbog trenera Abela Sancheza, koji je ondje svio svoj gnijezdo.
– Za svaku borbu nastojim napraviti sve što je najbolje. Razmišljao sam i o opciji da možda ostanem u Zagrebu i da se zbog vremenske razlike kod kuće pripremam za meč u Saudijskoj Arabiji, no ipak nisam – kazao je Filip Hrgović u razgovoru za Večernji list, pa nastavio:
– A nije mi bilo jednostavno otići od kuće, ne vidjeti kćerkicu dva mjeseca, no ipak je dobro što sam to napravio. Jer, nisu iste postavke uma, takozvani “mindset”, kada sam u Hrvatskoj i kada sam tu. Ovdje sam izoliran, više fokusiran i puno više izvučem iz sebe. Dakako, ja bih i u Zagrebu trenirao dvaput dnevno, no ipak je bolje da sam došao ovamo.
A kako to tamo izgleda, taj Big Bear Gym i okruženje u kojem se nalazi dvorana u kojoj se za svoje borbe spremao i veliki Genadij Golovkin?
– Big Bear je turističko mjesto u kojem zimi ljudi skijaju. To je izletište, idilični gradić u planinama, dva sata udaljen od Los Angelesa pa vikendom bude puno ljudi. S druge strane, to je gradić od 5000 stanovnika i tu nema ničega što bi mi odvuklo pozornost i stoga je za trening savršeno. Zbog nadmorske visine od 2100 metara teže je trenirati, manje je kisika, što je jako dobro za pripremu.
S trenerom Abelom Sanchezom očito je našao zajedničku frekvenciju.
– On je odličan lik. Sviđa mi se njegov pristup treningu stare škole. Jako se trenira, striktan je, nema popuštanja, a meni taj vojnički režim paše. Naviknut sam na striktne trenere, volim puno trenirati. Moj prijašnji trener Ronnie Shields je neka druga filozofija, isto odličan trener, ali kod njega mi je nedostajalo te čvrstine.
Koliko sparing partnera mu pomaže da dosegne sportsku formu?
– Trenutačno su dvojica, a idući tjedan doći će još jedan. Spariram oko 30 rundi tjedno. Suvježbači, dakako, pokušavaju imitirati mog sljedećeg protivnika, no to nikad ne može biti savršeno. No, zadovoljan sam.
Kakve osobine krase njegova sljedećeg protivnika, za kojeg smo vidjeli da ima tešku ruku?
– Tehnički je solidan, no nije neki tempaš, ne baca puno udaraca. Više voli umrtviti borbu i čekati svoju priliku. Eksplozivan je, udarač je i ne smijem ga podcijeniti. Ima snagu u obje ruke i nije loš borac. No vjerujem da sam favorit i da će mu biti teško nositi se s mojim stilom.
Sve svoje pobjede u profesionalnom ringu Adeleye je izborio u Engleskoj, a jedinu borbu izvan Engleske (Wardley u Rijadu) je izgubio.
– S Wardleyem je odradio dobar meč, bila je to li-la borba do tog prekida. I u toj borbi se vidjelo da me čeka dobar meč.
A dobar je bio, za gledanje, i nedavni ogled Usika i Duboisa, koji nam je rado prokomentirao.
– Mislio sam da će Dubois pružiti malo bolji otpor s obzirom na svoje tri prethodne izvedbe. Mislio sam da će biti bolji nego u prvomu njihovu meču, no ovdje se dogodila još veća dominacija. Stvarno ga je Usik nadboksao.
U čemu je tajna tog ukrajinskog boksačkog genijalca?
– Za takvog borca treba se potrefiti više stvari. Prva je da je riječ o izvanserijskom talentu koji ima gotovo 400 amaterskih mečeva. Prošao je sjajnu ukrajinsku školu, a očito je i mentalno jak. Discipliniran je, nije pao pod utjecaj slave i novca. Tehnički je besprijekoran, tjelesno uvijek spreman. Takav se rađa u ne znam koliko godina.
S kakvom taktikom bi se netko uopće mogao suprotstaviti Usiku. Možda s više udaraca u tijelo?
– Da, to svakako. I treba mu raditi pritisak, ne biti na sredini ringa, već ga stisnuti što su u nekim rundama pokazali i Joshua i Chisora, pa čak i Dubois u prvom meču u nekim navratima. No za sve to treba biti jako dobro kondicijski pripremljen da se takav tempo izdrži. Osim toga, spor čovjek protiv njega ne može ništa. Netko tko je zelen ispao bi uz njega smiješan.
Jednog takvog publika želi vidjeti s njim u ringu, a to je 20-godišnji Moses Itauma.
– Po meni bi to bila loša menadžerska odluka, gurnuti ga tako mladog na Usika. Mali je vrlo perspektivan, ispred sebe ima 15 godina karijere i gurnuti ga u takav meč bez ijednog pravog meča nema smisla.
Iste večeri kad i Filip ta nova velika britanska nada borit će se s iskusnim sunarodnjakom Dillianom Whyteom.
– Bit će mu to prvi pravi test, a da bi ušao u priču s Usikom, trebalo bi mu još takvih mečeva.
Je li Joseph Parker, službeni izazivač po WBO verziji, taj koji je najviše zaslužio meč s Usikom?
– Od svih teškaša trenutačno najbolje kotira on. Vratio se, ima dobre pobjede, traje već dugo i u dobroj je formi. On je najviše zaslužio u sportskom smislu, no pitanje je koliko će tu biti komercijalnog interesa, tko će to htjeti platiti. Za Usika je to težak meč koji mu ne donosi puno novca jer nije spektakl pa sumnjam da će se dogoditi. No možda sam u krivu, možda se ipak dogodi, što bi nama boksačkoj publici bilo zanimljivo.
Priznat će Filip da mu dolazi u misli da je upravo on, da je imao više sreće sa zdravljem, nedavno mogao biti na Duboisovu mjestu.
– U borbi s Duboisom bio sam favorit. Bio sam siguran da ću ga dobiti i da me čekaju veliki mečevi pa tako i onaj na Wembleyu s Joshuom. No najprije mi se dogodila ozljeda arkade, a potom i bolest, nakon čega sam ga malo i podcijenio. On je odradio meč karijere, a ja sam ostao bez pobjede koja bi me izbacila u orbitu.
Sjećamo se da nam je Hrga nakon te izgubljene borbe rekao da je mislio da će mu i ono snage što mu je preostalo nakon preležane viroze biti dovoljno da dobije borbu. Dakle, pogrešna procjena.
– U jednu ruku to je i podcjenjivanje jer sam mislio da ga i takav polovičan mogu pobijediti. Dakle, precijenio sam samog sebe. No lako je sada o tome pričati da sam tu borbu trebao otkazati, no u tom trenutku takvu je odluku bilo teško donijeti. Naime, godinama su me zezali i konačno sam dobi veliki meč i veliku priliku, a s obzirom na to da sam borac, nisam se htio odreći takve prilike.
No možda mu se ukaže prilika kada se Usik povuče. Naime, kada on ode, a moguće je da tada više neće biti ni Furyja ni Joshue, karte će se iznova miješati.
– Pa jest. Nadao sam se da će se Usik umiroviti već nakon ove borbe jer je sve osvojio. No kako sada stvari stoje, on će se još boriti. A kada bi on upraznio naslove u sve četiri svjetske organizacije, onda bi to značilo četiri slobodna pojasa i priliku za mnoge pa tako i za mene.
Dakako, za sve koji tome teže, a nisu Britanci, postoji realna opasnost da ta britanska boksačka mašinerija tada izbaci svoje ljude, baš kao što to i sada čini. Pa taj Itauma je već prvi izazivač po WBO-u, drugi po WBA, šesti po IBF-u, a ima tek 12 mečeva i isto toliko pobjeda.
– Britanci su najjača boksačka nacija i boks je kod njih veliki biznis. Pa evo vam primjera, ja sam protiv Adeleyea predborba Itaumi. Jasno je kao dan da ja kao Hrvat na ovakvoj priredbi nikad nisam mogao biti glavna borba sa samo 10 borbi iza sebe. Britance se gura, njima je sve otvoreno, a nakon poraza brzo ih se vraća. Kreira im se karijera, otvaraju im se prilike, a nama iz malih zemalja put je višestruko teži. Mi moramo izmišljati neki svoj put. A kad podvučeš crtu pod karijeru, gleda se samo omjer pobjeda i poraza, nitko te ne pita jesi li Bugar ili Britanac, gdje, zapravo, nastaje ogromna razlika.
Hrga je trenutačno drugi po WBO-u, peti po WBC-u, šesti po WBA, a tek 11. po IBF organizaciji, u kojoj je dosad najbolje stajao.
– To mi govori da me ne treba zanimati koji sam na rang-listi jer se jedino broji naslov prvaka.
U profi boksu je nažalost tako, za razliku od amaterskog boksa, u kojem težinu imaju i drugo i treće mjesto, odnosno srebro i bronca.
– Ljudi imaju različite ciljeve, a mene zanima jedino prvo mjesto. Naravno da sam ponosan na ovo što sam dosad postigao jer nije lako u najtežem sportu na svijetu biti u top 10 teškaša i to uz biznis stranu sporta kakva ona jest.
A ona čak i Usika usmjerava na Britance jer tamo je najveća zarada.
– Mečevi svih nas, pa čak i Usikovi, dobivaju na puno većoj novčanoj vrijednosti kada se borimo s Britancima. Svi mi ovisimo o tom britanskom tržištu i zato je za mene okršaj s Adeleyeom dobra borba. On je solidno ime i ako Bog da ga pobijedim, to će dobro odjeknuti. Dakako, svi bi britanski promotori bili sretni da on mene pobijedi. Da je Joe Joyce, ne daj, Bože, mene pobijedio, njemu bi oni već omogućili megaborbu, neki spektakl, a budući da sam ja pobijedio njega, to nije odjeknulo. Zahvaljujući tome nisam dobio na pregovaračkoj moći, nisam dobio megaborbu.
Nekad je američko teškaško tržište bilo najveće. Zašto Amerika ovog časa nema vrhunskog asa. Hunter, Anderson ili pak Miller jesu dobri, ali nisu klasa jednog Joshue, Furyja pa i Duboisa.
– To je višeslojan problem koji postoji još od 90-ih godina prošlog stoljeća. Jedan od razloga je svakako to što je američki amaterski boks pao. Uostalom, Muhammad Ali, Joe Frazier, George Foreman pa kasnije i Evander Holyfield, svi su bili izvrsni amateri. Jedan je od razloga i taj što ti veliki dečki radije sjede na klupi u američkom nogometu ili NBA košarci – jer je tamo više novca – nego da se bore u ringu. Osim toga, meni se čini da ti američki teškaši nisu tjelesno spremni jer tamo vlada filozofija da te utezi usporavaju i da treba samo boksati i trčati. Taj Michael Hunter je dobar borac, ali je tjelesno nespreman, a ni Wildera nije krasila tjelesna pripremljenost.
Za Filipa znamo da će za ovu borbu, ako Bog da zdravlja, biti i tjelesno i taktički spreman. Je li možda mijenjao ulaznu pjesmu?
– Da, izabrao sam “Mirakul” od Gibonnija. Ne, zapravo sam uzeo od Graše “Moje zlato”. Ha-ha…
Šalu na stranu. Mislili smo da nije “Gene kamene” zamijenio s “Ako ne znaš šta je bilo”.
– Znaju svi što je bilo, barem oni koji žele znati. Ostajem uz “Gene kamene”. Inače, žao mi je što sam već bio ovdje u Big Bearu kada se održavao taj povijesni Thompsonov koncert, na koji bih svakako išao. To je bio spektakl kakav pratiš jednom u životu. Ono s dronovima bilo je nevjerojatno.
Što bi bilo da se sučele Anthony Joshua i Jake Paul, u borbi o kojoj se u posljednje vrijeme puno govori?
– Ne bih volio vidjeti tu borbu. Ne zanima me influencerski boks. Bilo bi to opasno za zdravlje Jakea Paula, moglo bi biti ozbiljnih posljedica. Ne možete od influencera u samo nekoliko godina postati ozbiljan boksač. Joshua bi ga mogao vrlo ozbiljno ozlijediti – zaključio je Filip Hrgović u razgovoru za Večernji list.
