Svaku novu dvoranu u kojoj će sportaši, ali i rekreativci, vježbati svakako treba pozdraviti. Pa tako i mi pozdravljamo otvaranje “Divljakove jazbine”. To je, dakako, prijevod imena “Savage Den”, boksačke dvorane koju je ovih dana u Velikoj Gorici otvorio naš boksački profesionalac Alen Babić. On nam govori da, bez obzira na to što se nije borio još od srpnja 2024., njegova natjecateljska karijera još nije zaključena, piše Večernji list.
– Ideja otvaranja boksačke dvorane krenula je iz razmišljanja o tome da imam neko stalno mjesto za treninge. Počeo sam mijenjati gradove, klubove, države pa i kontinente i to me previše trošilo jer nisam mogao biti sa svojom obitelj. Boks mi je postajao sve više posao, a nisam htio da se ubije ta dječačka ljubav prema sportu. I tako sam odlučio napraviti svoju dvoranu.
Kojim tempom je to išlo?
– Imao sam nešto keša pa sam počeo tražiti prostor, što je danas gotovo nemoguća misija. Onda me prijatelj odveo svom bratu koji mi je pokazao staru garažu punu otpada. No ja sam se u taj prostor odmah zaljubio, a vlasnici su se čudili toj mojoj reakciji. Kažu oni: “Pa ovo je garaža, kakva dvorana”, no za nekoliko mjeseci postala je i dvorana.
Trebalo ju je opremiti ringom i ostalim boksačkim rekvizitima.
– Ja sam u taj posao krenuo kada sam bankrotirao, kada sam došao na nulu. Tek tada sam krenuo nešto graditi, a stvari su mi se poklapale na čudne načine. Više nisam znao odakle što dolazi. Ljudi su mi dolazili i ostavljali materijal, na čemu sam zahvalan. Sve je išlo tako brzo da se ja doslovce nisam snašao. Imao sam sreću da sam poznavao vrhunske majstore na koje nisam morao čekati, a i ja sam svaki dan radio po 12 sati. U startu ja ništa od toga nisam znao raditi, ali išao sam na YouTube i gledao kako se gleta, kako se drži valjak i slično. Na kraju sam dobio i ring od punog drveta, s kvalitetnim sajlama, a napravili smo i saunu.
Što je sve od opreme na raspolaganju korisnicima osim ringa?
– Imamo zračni bicikl, odnosno “assault bike”, zatim simulator cestovne vožnje ili “watt bike” te kardiospravu koja simulira pokrete u skijaškom trčanju “Ski Erg”. Tu je i osam vreća različitih dimenzija. Sve skupa je to na 140 četvornih metara s visinom stropa od četiri metra i velikim prozorima.
Je li Savage Den zamišljen kao prostor za rekreativce ili i za natjecateljski aktivne boksače?
– Ja sam zamislio da to bude i neka vrsta kampa u kojem ću se ja spremati za svoje mečeve, ali u kojem će biti više boksača. Prostor će biti za rekreativce u onim klasičnim terminima za njih, a unutar radnog vremena od 9 do 15 sati imali bismo termine za sportaše. Već mi dolazi Gaj Ćosić, ali i Domagoj Ivković, kojeg sam ja nazvao “Pacquiao iz Velike Gorice”. Već je krenula zdrava šala pa si dajemo nadimke.
Hoće li u toj dvorani niknuti i novi boksački klub?
– Svi me to pitaju i to se neće moći izbjeći. Najvažnije je napraviti dobru ekipu, drugu obitelj, gdje će se mladi sportaši moći i družiti, a ne da idu u zapušene barove. Ovdje neće biti priča o reketarenju, kamatama, drogama, alkoholu i slično. Taj dio me ne zanima. Napravili smo i mali boravak s velikim televizijskim ekranom gdje ćemo moći zajedno gledati mečeve i utakmice. Moja je želja da napravimo pokret i da kada se jednom našem “vojniku” gradi kuća, “Savage Army” pomaže.
Dakle, Alen se očito još nije zahvalio svom alter egu na suradnji?
– Ma kakvi. Pa moja dvorana nosi ime mog alter ega. Ako se mene pita, “Savage” je i dalje stvaran, samo je malo prigušen. U posljednje dvije godine probao se siliti, bio sam u pet kampova, no tijelo nije htjelo biti udarano. I zato čekam da mi se vrati taj žar, ta volja za teškim treninzima i borbama. Napravio sam sve preglede i samo čekam da se jedan dan probudim i kažem to je to. Ne želim raditi velike najave, želim se vratiti u ring na stražnja vrata. Trenutačno imam 100 kilograma i bit ću spreman za borbu u bilo kojoj od težih kategorija.
Zapita li se koliko bi njegov put bio drukčiji da je pobijedio Poljaka Rozanskog u borbi za WBC-ova prvaka svijeta u bridger kategoriji?
– Pomislim ja na tu borbu, ali u suprotnom kontekstu. Da sam ja pobijedio, bio bi to posljednji čin mojeg propadanja jer bih nastavio živjeti istim stilom. No sve se događa s razlogom i nakon toga sam uspio postići životnu ravnotežu. Znate kako se kaže, dok ne uništiš starog sebe, ne može narasti novi ti.
Taj novi Alen Babić sada je suprug i otac male Marle, koju su on i supruga Karla dobili prije osam mjeseci.
– Biti roditelj sjajna je stvar, a jedan od motiva pokretanja ove dvorane, a imam zemlju na kojoj ću graditi i drugu, jest da kćeri jednog dana ostane obiteljski posao. Želja mi je da ona odrasta u dvorani, u sportu, jer sport je neka vrsta ljekarne, on liječi probleme. Meni je sport omogućio da se oduprem iskušenjima poput droge, alkohola, nemorala…
