Nakon nedavnog Svjetskog prvenstva u hrvanju održanog u Zagrebu sa zadovoljstvom smo popričali s braćom Žugaj (42), najtrofejnijim našim hrvačima otkako je Hrvatska samostalna.
S obzirom na protok vremena i njihove kvalifikacije, očekivali smo ih vidjeti u značajnijim ulogama vezano uz reprezentaciju no to se nije dogodilo. Neven Žugaj je osvojio posljednju hrvatsku medalju na svjetskim prvenstvima prije nego što će to, 11 godina kasnije, osvojiti Karlo Kodrić (82 kg).
– Ja imam dvije svjetske medalje, srebro iz Taškenta i broncu iz Istanbula. Obje su mi jako drage, naročito prva koja je bila i olimpijska viza. Kada sam to ostvario vidio sam da je to moguće pa sam osvojio i drugu – rekao je Neven Žugaj za Večernji list.
Prvi osvajač bilo koje seniorske medalje na velikim svjetskim natjecanjima bila je Nenadova bronca s Prvenstva Europe.
– Osvojio sam to odličje 2010. u Moskvi. Jako lijepa uspomena. Tada je to bila prva a do tada je bilo nezamislivo da jedan Hrvat na svjetskoj sceni može biti među prvih deset a kamoli da osvoji medalju.
Obojica Žugaja su s velikom radošću pratila Kodrićev put do odličja što ističe i Nenad:
– Nema slađeg nego osvojiti odličje na domaćem terenu. Kodrić je imao izuzetan nastup.
Evo kako je pak to dugo čekano odličje prokomentirao njegov posljednji osvajač, Neven Žugaj.
– Treba čestitati trenerima i Savezu ali i njegovu klubu Petrinja kao i klupskom treneru.
Kakvo je svjetsko hrvanje danas u usporedbi s onim u njihovo vrijeme?
– Pravila su se promijenila. Zapravo, ustabilila su se. Nema toliko promjena kao nekad. Runda se produžila što je doprinijelo atraktivnosti. Od ove godine se primjenjuje i jedan detalj koji čini veliku razliku. Naime, ako je borba završila 1:1, sada prvi koji je osvojio bod biva pobjednikom. Nema više taktiziranja, hrvanje postaje atraktivno a i dobro je izbrendirano i vjerujem da više nikad neće biti upitno hoće li hrvanje biti olimpijski sport ili ne – uvjeren je Nenad.
– Hrvanje je moj život već 35 godina. Meni je ovo bio praznik tim više jer imam sedam minuta od kuće do Arene Zagreb – dodao je Neven.
Zanimalo nas je, dakako, što braća Žugaj rade danas?
– Ja sam od 1. travnja u Hrvatskom školskom sportskom savezu zadužen za međunarodni školski sport. Nisam toliko vezan za hrvatsko hrvanje ali sam u Svjetskom hrvačkom savezu edukator trenera pa putujem po svijetu i educiram druge trenere – ispričao je Nenad na kojeg se pak nadovezao brat mu Neven:
– Ja sam trener U-20 reprezentacije, s njima sam 150 dana godišnje. Uživam u tome. Kao i Nenad sam i ja UWW edukator i putujem po seminarima.
Obojica su bili sudionici prve Svjetske hrvačke konferencije u Zagrebu.
– Imali smo prezentaciju. Tema je bila dual karijera. Priča o našim počecima, fakultetu, poslu a mi smo pričali o našoj tranziciji iz sportske karijere u profesionalnu što je boljka današnjeg sporta. Istaknuli smo koliko je važno da se mladi sportaši dodatno obrazuju kako kasnije ne bi imali problema prilikom tranzicije na tržište rada – ističe Nenad.
– Obojica smo profesori kineziologije nakon čega smo završili časničku školu i radili u vojsci kao časnici. Ispričali smo da je moguće biti vrhunski hrvač i paralelno graditi karijeru nakon karijere. Naša tranzicija je bila lagana a naša ideja je bila potaknuti hrvače da razmišljaju dok su još aktivni sportaši o tome što će raditi nakon sportske karijere koja nije dugovječna – ispričao je Neven kojeg smo pitali zašto je u hrvanju tako teško osvojiti medalju.
Zašto su Hrvati uspješniji u ovim lepršavijim sportovima poput tekvondoa i karatea nego u borilačkim sportovima u kojima snaga dolazi više do izražaja?
– Svaki sport ima svoje vrijednosti. U hrvanju treba biti snažan i izdržljiv i tehničko-taktički spreman. Iako nekome šest minuta izgleda malo, napor je izrazit no tko ostane u hrvanju taj zna da je to pravi, rudarski, sport. Možda nema toliko novca kako u nekim drugim sportovima no neke stvari se ne mogu mjeriti novcima.
Zašto hrvanjem tako dominiraju zemlje bivšeg SSSR-a, uključujući i Rusiju? Pitali smo to Nenada:
– Rusija je malo popustila zbog političkih razloga. Zemlje bivšeg SSSR-a imaju tradiciju, hrvači ondje treniraju od najmlađih dana. Uostalom, na današnjoj UFC sceni prednjače borci iz Dagestana. Ovog časa MMA je treći sport po gledanosti a hrvanje je dobar temelj za to. Svi rade hrvačku bazu jer je hrvanje u tim zemljama tradicijski sport. Isto kao u Iranu, u Japanu. Pa hrvanje je najstariji sport na svijetu, od antik 776. prije nove ere pa do modernih olimpijskih igara. Mi imamo dugu tradiciju, još za vrijeme Jugoslavije. A ti sportovi su vezani uz vojsku i vojne sustave.
Gdje su se tu izgubile bogate zapadne zemlje poput Njemačke, Francuske, Italije, Španjolske, Velike Britanije…? Evo što o tome misli Neven:
– Jedan od razloga su velike novčane nagrade ali i trajne sportske naknada koje dobivaju u zemljama bivšeg SSSR-a i Iranu dok u zapadnim zemljama to nije tako. Ondje se to više financira putem sponzorstava a kod njih je to sport od državnog interesa. Hrvači i treneri su odlično plaćeni.
Zanimljivo je da su obojica napustili sigurnost vojničkih plaća. Zašto?
– Ha. U životu kao i u hrvanju, neki put je dobro riskirati. Ja sam nakon tog otkaza osvojio svjetsku medalju. Valja naglasiti da smo mi nakon našeg otkaza i ušli u sustav suradnje HOO-a i MORH-a kojem sam zahvalan. Drago mi je vidjeti da se puno ulaže u sport i s vojne i s policijske razine. To je odlično za produženje karijera nas hrvača i svih drugih sportaša iz sportova koji jesu značajni ali nisu toliko financijski jaki – govori Neven prepuštajući Nenadu da odgovori na pitanje koliki je to bio rizik – napustiti siguran državni posao:
– Bio je ogroman rizik. Napuštaš odlično radno mjesto, mi smo bili natporučnici pa smo imali časničke plaće i zajamčeno napredovanje. Rizik je bio velik no nije više išlo. Nismo više mogli izbivati s posla nakon što potrošimo cijeli godišnji i četiri puta godišnje damo krv. Nakon što stražarimo, dežuramo, izmišljamo slobodne dane. Jednostavno više nije išlo. U jednom trenu smo izgubili i potporu od našeg zapovjednog kadra. Bacili smo sve karte na hrvanje, kasnije i na trenerski dio i ne bismo tu odluku ni danas mijenjali.
