Nakon što je u američkom Nashvilleu već u prvoj rundi nokautirao Mauricea Morrisa, Marko Martinjak (34), jedan od najboljih svjetskih boraca u boksu bez rukavica, beskompromisni fajter s nizom od devet pobjeda, vratio se kući.
U razgovoru za Večernjakovu televiziju je osim sportske karijere govorio i o jednom dijelu njegova života s kojim se ni sam ne ponosi. No, ovaj komunikativni borac i o tome je govorio prilično otvoreno, bez ustezanja. Nije se skrivao iza fraza “mladost – ludost” već je priznao svoje “pogreške u koracima” i “prekršaje u napadu”.
Kao nokauter koji ne prašta, Marko je sada zvijezda sportskih rubrika, no jedno vrijeme je bio “zvijezda” crnih kronika.
– Ne ponosim se time. Noćni život uzeo je danak. Nisam nikoga slušao, ni oca, nisam imao ni trenera da me zauzda i dogodila se velika pogreška. Izgubio sam tri godine i četiri mjeseca, no to je bila velika životna lekcija. Čim sam izašao iz zatvora, počeo sam raditi, nisam se vraćao u kriminalne vode. Prvo sam bio redar pa konobar pa bih radio sezonski. Kada sam spremao svog bivšeg učenika Luku Zebeca, tada najmlađeg bare knuckle borca, onda sam i ja osjetio želju da se borim.
A njegovi grijesi bili su sljedeći.
– Razbojstvo pošta i banki zbog ovisnosti o kokainu koji me previše uzeo. Klasična priča, trebao sam brzu lovu za brze gluposti.
Za ne povjerovati je da smo sjedili nasuprot nekoga tko tako ležerno priča o poražavajućim stvarima iz svog života.
– Tako sam živio i nisam mogao drukčije funkcionirati. Ja sam se bio toliko navukao na kokain da mi je isprao mozak. Ta faza trajala je više od godinu dana, možda dvije. Radio sam tada u noćnim klubovima i viđao kako tipovi dolaze s dobrim autima i zgodnim ženskicama. Onda si misliš, ja se u to vrijeme tučem za 1000 funti, radim noć za 300 kuna, a može me netko izbosti i onda me okrenulo u glavi.
Tko ga je uveo u taj svijet?
– Imao sam jednog “komplica”, dosta je bilo njegovih ideja, a ja sam njega zaštitio da i on ne završi u zatvoru, a od svega sam dobio veliko ništa. Nakon što sam izašao, odstranio sam ga iz svog života. U biti, odstranio sam sve negativne ljude i okružio sam se zdravim i produktivnim ljudima koji stvaraju jer sam i ja htio biti uspješan.
Priznat će da mu bude žao zbog počinjenog. Ne samo zbog izgubljenih tri godine i četiri mjeseca života između 27. i 31. godine?
– Srećom, nitko nije fizički stradao, no kajem se i zbog moguće psihičke štete prema ljudima koji su se našli meni na putu za vrijeme tih mojih “pothvata”. Ja se zbog toga kajem i ne bih volio da više itko ima ikakve traume zbog toga. I ovim putem se ispričavam.
Koliko je to bila dobra životna lekcija?
– Jako velika. Osim izgubljenih godina, shvatio sam tko su prijatelji, da ih nemam. Jedan je ostao uz mene i taj čovjek je danas moj vjenčani kum, a svi ostali su me zaboravili. Kao da sam umro. I tako je bilo sve dok nisam, zbog dobrog vladanja, zavrijedio beneficije i odlazak vikendom doma. Doduše, prijatelj koji živi u Americi, Adem Muharalija, slao mi je po nekoliko stotina dolara. To je prijatelj. Sve ostale ljude iz svoje prošlosti sam odstranio i maknuo što dalje od sebe.
Kako je bilo biti lišen slobode koju ste uživali prije i koju uživate sada?
– U Remetincu je bilo najgore, 22 sata ste zatvoreni, a samo dva sata šetnje. Glina je bila donekle u redu, imao sam od 9 do 12 slobodno i do 15 do 18 popodne. Kada sam prešao na poluotvoreno, mogao sam se šetati koliko sam htio. U Požegi sam pak počeo raditi i brže mi je vrijeme prolazilo, osim vikendom. Ja sam bio dva puta po 14 dana doma. Navikneš se pa ti je muka vratiti se. Na koncu sam, zbog dobrog ponašanja, pušten osam mjeseci ranije. Da sam ostao u Glini, izašao bih još i ranije jer Glina ukida četvrtinu kazne, a Požega šestinu.
Je li bilo prostora za boks?
– U Glini smo imali sportsku i boksačku sekciju. Ja ne vjerujem u depresiju, no nisam bio dobro, a onda je došao jedan dečko da ga učim boksu. Tu sam se ja počeo malo vraćati i shvaćati da ja tu ne pripadam, već na sportsku stranu. U Požegi smo pak na igralištu znali raditi na fokusere.
