Po povratku s vrlo uspješnog nastupa na Prvenstvu Europe, najbolji hrvatski karataši – Anđelo i Ivan Kvesić, članove KK Hercegovina Zagreb, bili su gosti u studiju Večernjakove televizije.
A njih dvojica iz Erevana su se vratili s po dvije medalje. Obojica s momčadskim srebrom, Ivan s pojedinačnim zlatom (84 kg), a Anđelo s pojedinačnim srebrom (preko 84 kg). A to je nešto – biti u dva finala (pojedinačnom i momčadskom) na istom Prvenstvu Europe – što nije pošlo za rukom nijednoj karataškoj braći dosad.
O kakvim sportskim veličinama je riječ, kazat će vam i podatak da Ivan ima devet europskih medalja i da je bio i svjetski prvak, a da je Anđelo dvostrukih prvak Europe, teškaš s 10 europskih medalja (pet pojedinačnih) te dvije svjetske bronce.
Je li šteta što karate kao neki drugi borilački sportovi (boks, kickboxing, MMA) nema svoju profesionalnu inačicu? Pa da nakon amaterske karijere mogu bolje naplatiti tu svoju sportsku izvrsnost.
– Sigurno da je šteta. I zbog zarade i zbog popularnosti. No, ja o tome nikad nisam ni razmišljao jer u karateu to nije bila opcija. Svi ovi vrhunski sportaši koji osvajaju medalje, koji su u u vrhu, moraju se profesionalno odnositi prema sportu. Trenirati dvaput dnevno, zdravo se hraniti, skidati kilograme… Po našem stilu života mi jesmo profesionalci.
A po primanjima su amateri. Doduše, dobra je stvar da u Hrvatskoj (u nekim zemljama je to još izraženije) elitnim sportašima takozvanih malih sportova pomažu vojska i policija.
– To nam je od velike važnosti i za svaku je pohvalu. A ta je praksa u nekim zemljama već dugo prisutna, pa tako i u Italiji u kojoj imaju sportaše u nekoliko vrsta policija pa sportaši treniraju u njihovim bazama. Imaju koristi jer su za to plaćeni kao što smo i mi bili u vojsci, a sada smo u policiji. Ja sam u bio u vojsci sedam godina, Ivan pet-šest, a onda smo iz vojske prešli u policiju gdje smo dobili strašno dobre uvjete. U vojsci smo bili na ugovor o djelu koji smo svake godine produžavali, a u policiji smo dobili ugovor za stalno uz koji nam ide i staž. A to vam daje sigurnost da možete nesmetano trenirati – kazao je Anđelo i dodao ponešto i o sponzorima:
– Nama iz malih sportova je strašno bitna podrška sponzora jer ne možemo opstati bez podrške sponzora, grada i države. Ovim putem se zahvaljujem našim sponzorima. Hvala im što su dio našeg sportskog puta, baš kao i vojska, policija, klub. Ovaj standardni dio ide po kategorizaciji od grada i države. Ako imate olimpijske, svjetske ili europske medalje, onda ste sportaš prve kategorije i na temelju toga četiri godine imate neka primanja. Ako na tim velikim natjecanjima imate plasmane, onda ste druga kategorija, kao prvaci države treća kategorija. S obzirom na to da govore da proračun za sport neprestano raste, država bi to trebala još dignuti na razinu više. Mi ostavljamo zdravlje u sportu i na koncu bude žalosno da većina sportaša koji se nisu snašli, ili nisu imali dualne karijere, kasnije moraju graditi neku posve novu priču, a već su dijelom psihofizički potrošeni.
S obzirom na to da im je olimpijska medalja neostvareni san (Ivan je u Tokiju bio peti), a sljedeći put karate olimpijskim sportom može biti tek 2032., je li realno da oni tada s 36, odnosno 35 godina (Ivan) još budu aktivni? Pitali smo to Anđela koji se pobojao da će mu najbolje godine karijere proći bez karatea u olimpijskom programu.
– Hrvatska bi sigurno imala koju olimpijsku medalju više. Kako sada razmišljam, nije realno da se borim s 35 godina, no ako doista karate opet bude olimpijskim sportom, možda promijenim mišljenje.
A što je o tome kazao mlađi Kvesić.
– Talijan koji je postao u Tokiju olimpijskim pobjednikom kategorije do 75 kilograma imao je 35 godina. Sportski vijek se produžio i u karateu – kazao je Ivan, a nadovezao se Anđelo:
– Tada više rade s mozgom, a manje sa snagom. Rade s iskustvom, s osjećajem.
A ponešto dobrog osjećaja za situaciju, priznat će to sam, Ivanu je nedostajalo u polufinalu prošlogodišnjeg Prvenstva Europe u Zadru kada je izgubio borbu u doslovce posljednjoj sekundi. Dokaz je to da se to može dogoditi i najboljima ako samo ponešto milisekundi nisu usredotočeni.
– Ne znam niti ja što sam u tom trenutku razmišljao i bila mi je to dobra pouka da je najbolje iskoristiti sva pravila i ziheraški privesti borbu kraju jednostavnim izlaskom iz borilišta jer sam za to imao mogućnost. Dobio bih kaznu i pobijedio sa 6:3. U djeliću sekunde nisam znao što trebam napraviti, digao sam tu nogu prepasivno, bez konkretnog cilja, niti da njega ugrozim niti da sebe sačuvam. On je to iskoristio. Možda se to tada trebalo dogoditi da sada budem europski prvak.
Kvesići su naznačili i značaj obitelji za njihov uspjeh, značaj svega onoga što su tata Stipe i mama Dijana u njih ugradili. Tako Anđelo ističe:
– To je strašno bitno, naročito u dječjoj dobi, dok se tražite, dok još ne znate što želite. Bez njih ne bismo bili ovakvi danas. Iza mladog sportaša netko uvijek mora stajati. Ili obitelj ili jako bliska osoba koja će ga podržavati. Ako ste sami teško da ćete to moći izgurati. Kao i u svakom sportu tu bude puno nepravdi, pa pubertetska lutanja. Bitno je da vam netko odmalena ukaže što ti trebaju biti prioriteti, a što je sporedno.
