VIDEO Nevjerojatna priča Karla Kodrića: Prije 2 godine prodavao majice, a sada završio na postolju
Što je teži sport, to su njegovi protagonisti žešći u veselju kada nešto postignu. Takav smo dojam stekli gledajući hrvače koji su s doista velikim veselje proslavili 11 godina čekanu svjetsku medalju. A za to se pobrinuo Karlo Kodrić koji je pred domaćim navijačima osvojio broncu.
Nekadašnji hrvač Mato Zirdum uvijek je spreman reagirati s prigodnim cateringom, a u Arenu Zagreb u rekordnom roku od osvajanja odličja stigli su i svirači (Tamburaški sastav Prijatelji) koji su veselje učinili dodatno raspjevanim, piše Večernji list.
Količina veselja nastalog nakon što je Karlo osvojio svjetsku broncu na neki nam način govori koliko smo mi mali u brutalnom svijetu hrvanja kojim vladaju Iranci, Gruzijci, Armenci, Azerbajdžanci, Japanci, Mađari…
– Meni je sada srce puno – govorio je Zirdum, a trener Dinko Kremić je dodao:
– Ovo što smo organizirali, ovo Svjetsko prvenstvo, sada ima smisla.
A nakon vrlo kratkog pozdravnog govora brončanog slavljenika, krenula je fešta uz “Lijepa li si” i “Gene kamene”.
– Do ovog trenutka nisam bio svjestan što sam postigao, no kada vidim koliko vas je razveselila moja medalja, tek sada razumijem njezinu vrijednost – kazao je ovaj 24-godišnji Siščanin koji je u borbi za broncu glatko pobijedio svog švicarskog rivala Betscharta (5:0).
Jedan od najveselijih u tom društvu bio je Karlov klupski trener Vinko Kadečka, koji nam je ekskluzivno ispričao kako je taj talentirani Siščanin dospio u Hrvački klub Petrinja.
– Kada je Karlo odlučio napustiti HK Sisak, htio je prijeći u Vindiju, no, znajući da on ima tešku ozljedu leđa, nisu ga htjeli uzeti. Preko jednog svog prijatelja došao je u kontakt sa mnom, kazavši mi: “Vinko, Vindija me odbila i ako me ti ne uzmeš ja ću morati početi raditi, a s mojim je hrvanjem onda gotovo.” Premda nismo imali novca u klubu, a ja sam tada bio i predsjednik, prihvatio sam tu ponudu pa smo ga od njegova kluba “otkupili” za šest tisuća eura.
A pronaći taj za neke sportove beznačajan, a za hrvanje očito velik, novac nije bilo lako.
– Prijatelj našeg liječnika kazao da ima neke ljude koji bi dali 10 tisuća kuna. Nakon toga me nazvao prijatelj iz Zagreba, kazavši da bi mi pomogao i tako sam riješio drugu ratu. Potom je reagirala gradonačelnica Magdalena Komes i pomogla da završimo tu priču s prijelazom. Nakon toga je Karlo otišao na operaciju leđa, a sve do lipnja ove godine nismo znali hoće li nastupiti na SP-u.
Do te je neizvjesnosti došlo jer Karlo u svojoj kategoriji ima ozbiljnog konkurenta, a to je Filip Šačić, osvajač europske bronce na EP-u prije dvije godine u Zagrebu. Koliko je zanimljiva Karlova sportska priča kazat će i ovaj detalj:
– Na tom sam prvenstvu na štandu prodavao majice, a evo me sada na postolju.
O tome kakav je Karlo momak ispričao nam je njegov klupski trener:
– On je krasan mladi čovjek bez mane. Pametan, kreativan, totalna pozitiva. Karlo je samozatajan, nenametljiv čovjek, što je velika rijetkost u hrvačkom svijetu. No, sva je sreća da je u borilištu nametljiv i da ima jaku glavu.
I doista, Karlo je u toj borbi za broncu morao izdržati pritisak iščekivanja cijelog hrvatskog hrvanja.
– Bio sam s njim prije te borbe i kazao mi je da je svjestan da je puno toga u igri, no on je to hladne glave odradio na najbolji mogući način. Puno je puta bio kod mene doma i u mnogo je puta situacija pokazao izniman karakter. A to ga je i dovelo do toga da bude prvi hrvač našeg kluba koji je nakon 52 godine osvojio svjetsku medalju. Tu je posljednju osvojio Milan Nenadić, srebro 1973. u Teheranu – kazao je Kadečka na kojeg se, opisujući Karla, nadovezao reprezentativni mu trener Anton Đok:
– On vam je cijepljen od treme, kao Janica. Hladan k’o špricer. I nevjerojatno je poslušan. Radi sve što trener kaže. On je izvan strunjače vrlo pristojan, viteški nastrojen a u borbi je to druga osoba, rođeni natjecatelj. Da imam deset ovakvih mogao bih ovaj posao raditi 50 godina bez stresa.
A koliko je važna ova medalja ne samo za Hrvatski hrvački savez, organizatora SP-a, nego i šire kazao nam je olimpijski pobjednik iz 1984. godine, rođeni Petrinjac Vlado Lisjak:
– Karlo je vratio hrvanje u Petrinju. Svi znaju da sam ja i prije govorio da će on sada s Puklavcem u Petrinji biti idol mladima. Od njih dvojice očekujemo velike rezultate pa čak i olimpijske medalje. Osim toga, ovo je veliki poticaj svima nama, dokaz svim našim ostalim reprezentativcima da se može doći do medalje i na najvećim natjecanjima.
A ova svjetska medalja, tek četvrta sa svjetskih prvenstava otkako je Hrvatska samostalna, iščekivana je 11 godina. Još od Taškenta 2014. kada ju je osvojio Neven Žugaj, koji ističe:
– Jedanaest godina dugo je razdoblje, no Kodrić je ovo prvenstvo sjajno odradio, a u borbi za broncu protivniku nije dozvolio ni da metak ispali. Karlo je jako perspektivan jer je opasan u stojci i parteru. Iznimno je koordiniran, ima širok spektar zahvata i taktički je odlično posložen.
Koliko je danas teško probiti se do medalje kraj svih tih zemalja bivšeg SSSR-a, ali i Rusije?
– To je izrazito teško i zato treba pohvaliti i Kamenjaševića koji je, pobijedivši Rusa, ušao među osam najboljih na svijetu, što je veliko postignuće. Kada sve ide na vaš mlin nekome to može izgledati lagano, no iza Karla je 16-17 godina mukotrpnih treninga i zapostavljanja privatnog života da bi postao ovo što je danas.
A što će ova svjetska bronca značiti za borca koji je ovu medalju posvetio ocu na zemlji i majci na nebu, bez koje je ostao još kao dječak? O tome on ovako zbori:
– Značit će sigurnost za daljnji rad. Svi znate da nismo iz komercijalnog sporta pa će mi ovo pridonijeti financijskoj stabilnosti i stvoriti mogućnost da se posvetim hrvanju bez stresa. Mogu mirno nastaviti karijeru s vjerom da pripadam svjetskom vrhu.
