Zahvaljujući glavnom sponzoru SuperSportu, ekskluzivni gost 24. priredbe hrvatske promocije FNC bio je jedan od najvećih MMA teškaša svih vremena Stipe Miočić (43). Umirovljeni američki borac hrvatskih korijena doletio je u petak, a već u nedjelju rano ujutro zaputio se kući, u Cleveland, piše Večernji list.
U međuvremenu Stipe je odradio niz sponzorskih obveza, kao što je druženje s navijačima u fan zoni, a sa zadovoljstvom je posjetio i kolege po profesiji – zagrebačke vatrogasce.
S obzirom na to da je u Hrvatskoj bio i prije tri mjeseca kada su mu uručene domovnica i hrvatska putovnica, pitali su ga s kojom je putovnicom ovaj put putovao? Američkom ili hrvatskom?
– Ha, ponio sam obje. No koristio sam se američkom jer sam preko nje povezan s aplikacijom United Airlinesa. U povratku ću vjerojatno koristiti hrvatsku. To što sam sada hrvatski građanin, meni mnogo znači. Moja majka zbog toga je jako ponosna, a bio bi, zacijelo, i moj pokojni otac Bojan. Sjajan je osjećaj biti dijelom Amerike i Hrvatske.
Nije bio na očevu sprovodu?
– Nisam jer to je bilo u vrijeme epidemije COVID-19. Otac je kremiran u Linzu, gdje je i živio.
U lipnju su vas primili i premijer i predsjednik Republike Hrvatske? Kakav ste dojam stekli?
– Bilo je sjajno razgovarati s njima, a govorili smo i o mojem sportu. Zaboravio sam kojem je od njih sin hrvač (op. p. Milanović) pa se on više zanimao za hrvački dio moje karijere.
Nakon svega, osjećate li se povezaniji sa svojim korijenima?
– Svaki put kad dođem u Hrvatsku, osjećam se više povezan. Doznam više toga, bolje razumijem. Bilo mi je drago vidjeti koliko je moja majka bila oko toga emotivna jer je nije bilo u Hrvatskoj više od 50 godina.
Jeste li posljednji put posjetili njezino rodno mjesto Cetingrad?
– Ne, nismo. To smo ostavili za drugi put.
Koliko ste ostali u Hrvatskoj u lipnju, uključujući i vaše obveze na Sunset Sports Festivalu?
– Tjedan i pol. Uživali smo na otoku, mislim da se Lošinj zove. Klinci su uživali.
Kakve su bile reakcije članova vaše obitelji nakon tog posjeta Hrvatskoj? Jer, vašoj supruzi i djeci bio je to prvi dolazak u Lijepu Našu.
– Ovog trenutka moja sedmogodišnja kći je ljutita na mene jer sam ja ovdje, a ona nije. Kada sam joj rekao da ovaj put u Hrvatsku idem zbog posla napravila je facu. No obećao sam i njoj i četverogodišnjem sinu da ćemo uskoro ponovno u Hrvatsku.
Kakvu sportsku budućnost želite za svoju djecu?
– Volio bih da se sportom bave, ali neću ih forsirati da ne bi zamrzili i mene i sport. Kći trenira tenis i odlično joj ide, no njoj se to ne sviđa.
Kako vaš život izgleda sada kada više nemate režim treninga, dugotrajne pripreme ni mečeve?
– Više ne dobivam batine, to je najbolji dio ove faze života. Sada mogu mnogo više vremena provoditi s obitelji i klincima koji me nekad izlude, no i u tome uživam. Volim iz odvesti na mjesta na koja bi oni htjeli ići, na rođendane, obiteljska okupljanja, u zoološki vrt, za što prije nisam imao toliko vremena. Volim s kćeri otići na njezin trening, otići s njima u park i gledati kako se igraju, a potom ih oboje uspavati.
Kada ste bili na Sunset festivalu, kazali ste da se bojite visine, a ipak ste postali vatrogasac i to stalni. Tijekom karijere bili ste povremeni vatrogasac, od kada ste stalno zaposleni?
– Rekao bih prije tri i pol godine, tako nekako, nakon druge borbe s Ngannouom. Jednostavno volim pomagati ljudima.
Jeste li se nakon te borbe osjećali mentalno umirovljeno s obzirom na to da ste čekali sljedeću borbu tri i pol godine?
– Bilo je teško. Nisam znao kada ću se boriti i hoću li se boriti ponovno.
Borili se jeste i izgubili ste od Jona Jonesa. Razmišljate li ikada o toj borbi?
– Svaki dan. Razmišljam što sam mogao učiniti bolje, što sam mogao drukčije. Ovo, ono.
Koji dio biste promijenili? Nešto u pripremama ili u taktici same borbe?
– U taktici borbe, ponajprije da me ne pogodi nogom u trbuh, čime me “izdušio”. No, što bi bilo kad bi bilo… Čovjek je pobijedio, a ja sam se umirovio. Tako je valjda trebalo biti.
Tih dana moglo se čuti da je Jones angažirao tekvondaškog trenera da bi utrenirao upravo taj zadnji kružni udarac nogom koji je bio presudan.
– Pripremao sam i ja obranu od toga, da takve udarce blokiram, no taj put nisam uspio u tome. Bio je brži.
Nedavno smo čuli da biste voljeli odraditi boksački meč. Bi li to bilo u ekshibicijskom ili natjecateljskom formatu?
– Ako se ukaže prilika bilo koje vrste, zašto ne. Više bih volio neki ekshibicijski meč, no ako dođe i ponuda za pravi, neću je odbiti. U mladosti sam boksao na nacionalnoj razini, za Zlatnu rukavicu izgubio sam u četvrtfinalu od Bryanta Jenningsa, boksača koji se kao profesionalac borio s Vladimirom Kličkom za naslov prvaka svijeta.
Kako ste emotivno doživljavali pobjede i poraze?
– Ako mjerimo intenzitet emocija, više sam mrzio gubiti no što sam uživao u pobjedama. A najdraža pobjeda mi je bila ona iz 2016. u Brazilu. Svi su me otpisivali, a ni ja nisam očekivao takav razvoj događaja. Tada mi je 45 tisuća Werdumovih navijača skandiralo: “Umrijet ćeš”, a ja sam ga nokautirao i osvojio naslov. S druge strane, poraz od Cormiera izjedao me iznutra, a pročistio sam se tek kada mi se kći rodila.
Ovom prilikom susreli ste se s Cro Copom.
– Drago mi je da smo sjedili zajedno za vrijeme borbi. Tijekom subote, na dan borbi, poslao sam mu poruku da bude spreman za puno zagrljaja kada se vidimo.
Po čemu pamtite svoje sparinge s Mirkom za vrijeme prijašnjeg boravka u Zagrebu?
– Bilo je to žestoko, no trebao sam takvo što. Naučio sam što trebam činiti i osjetio kako izgleda kada primite njegov high-kick. Bio je nevjerojatan borac.
Pratite li i dalje hrvatsku nogometnu reprezentaciju?
– Da, no ne više kao nekada jer sada me zaokupljaju moji klinci. Znam da su u petak nekoga pobijedili i da su ovih dana u Zagrebu. Nadao sam se vidjeti dečke i Luku, no ne znam hoće li mi to moj zgusnuti program dopustiti.
Kakva je bila vaša reakcija kada vas je netko nazvao i pitao biste li došli u Zagreb podržati priredbu jedne brzo rastuće regionalne promocije?
– Rekao sam: “Ja sam spreman. Idemo!”
Za vrijeme vaših borbi moglo se vidjeti da imate više tetovaža. Koliko ih je s hrvatskim motivima?
– Mislim da ih imam sedam, a da četiri imaju hrvatsko znakovlje.
Očito je da i po tome zaslužujete hrvatsku putovnicu?
– Ha-ha-ha… Zacijelo to nije bio glavni kriterij.
S obzirom na to da izgledate kao da ste spremni za borbu, koliko i što trenirate?
– Rijetko spariram, više dižem utege i teži sam nego kada sam se borio. Mislim da imam oko 120 kilograma.
Je li ženski dio vaše obitelji sretan što ste se nakon toliko teških, za njih i stresnih mečeva umirovili?
– I više su nego sretni. Naročito moja supruga, sada sam korisniji kod kuće, može mi zadati više zadataka. Dakako, i mama je sretna. Majkama je uvijek najteže gledati borbe svoje djece.
