Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na samom zalasku svoje veličanstvene karijere, najveći boksač svih vremena Muhammad Ali bacio je oko na neočekivanog protivnika.
Nije to bio ni Frazier ni Foreman, već tehnički potkovani i neustrašivi prvak iz Pule, Mate Parlov, u kojem je Ali vidio savršenog partnera za svoj posljednji ples u ringu, piše Večernji list.
Svijet boksa bio je na nogama te 1978. godine. Muhammad Ali polako se pripremao za silazak s trona. Njegove legendarne bitke, epski ratovi u ringu koji su definirali jednu eru, ostavile su traga.
Tijelo više nije slušalo s istom lakoćom, a refleksi, nekoć brzi poput munje, postajali su za nijansu sporiji. I dok su promotori i javnost očekivali još jedan krvavi okršaj s nekim od starih rivala, još jednu rundu brutalne razmjene udaraca s teškašima koji su mu obilježili karijeru, Ali je iznenadio sve.
Njegov pogled bio je usmjeren prema tada jednoj maloj socijalističkoj zemlji i njezinom šampionu. U jeku Hladnog rata Ali je izgovorio ime koje je u bivšoj Jugoslaviji imalo status božanstva, a u Americi je bilo relativno nepoznato: Mate Parlov.
– Radije bih završio karijeru u borbi protiv sjajnog boksača Mate Parlova, nego protiv prljavih udarača poput Joea Fraziera ili Georgea Foremana – rekao je tada Ali.
Tog 7. siječnja 1978. godine, dok je Muhammad Ali u Sjedinjenim Državama već bio živa legenda, Mate Parlov je u Milanu ispisivao najsvjetlije stranice svoje karijere. U borbi za naslov svjetskog profesionalnog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC verziji, Parlov je u devetoj rundi brutalno nokautirao Argentinca Miguela Angela Cuella.
Bio je to vrhunac puta koji ga je već ovjenčao olimpijskim, svjetskim i europskim amaterskim zlatom, kao i titulom profesionalnog prvaka Europe.
Gledajući Parlovljevu pobjedu, Ali nije vidio samo još jednog prvaka, već srodnu dušu u ringu, umjetnika “plemenite vještine”. Njegovo divljenje bilo je iskreno i javno.
– Jugoslavija ima pravog prvaka – rekao je novinarima, dodavši kako je Parlov – u ovom trenutku najbolji u Europi.
Alijeva fascinacija Parlovom išla je i dalje od samog divljenja. U njegovoj se glavi počela rađati vizija spektakla kakav svijet još nije vidio. Zamislio je meč na neutralnom terenu, u Jugoslaviji, pred 100 tisuća ljudi. Unatoč divljenju koje je gajio prema boksaču iz Pule bio je uvjeren u ishod.
Parlov ne bi imao šanse protiv mene – samouvjereno je izjavio, ali je odmah dodao da bi to svejedno bila borba vrijedna pamćenja.
Zašto se onda taj meč nikada nije dogodio? Razlozi su brojni i složeni. Prije svega, tu je bila razlika u težini. Parlov je bio kralj poluteške kategorije, dok je Ali bio teškaš.
Puno veća prepreka bili su, kao i uvijek u profesionalnom boksu, poslovni interesi. Promotori koji su okruživali Alija vidjeli su puno više novca u revanšima s poznatim imenima ili u borbama protiv nadolazećih američkih teškaša.
Meč protiv relativno nepoznatog prvaka iz jedne socijalističke zemlje, koliko god on tehnički superioran bio, nije nudio istu financijsku garanciju. Vremenski prozor također je bio izuzetno kratak.
Parlov je svoju profesionalnu karijeru završio već 1980. godine, dok se Ali od ringa oprostio godinu kasnije, 1981., nakon poraza od Trevora Berbicka.
Zamislimo na trenutak da su se zvijezde poklopile. Meč Muhammad Ali protiv Mate Parlova u pulskoj Areni. S jedne strane, Ali, simbol američke borbe za građanska prava, antiratni aktivist, najprepoznatljivije lice na planetu.
S druge strane, Mate Parlov, tihi i skromni heroj radničke klase, ponos nesvrstane Jugoslavije. To ne bi bila samo borba za titulu, već borba za prestiž, dokaz da se sportaši s “one strane željezne zavjese” mogu ravnopravno nositi s najvećim zapadnim zvijezdama.
Iako nikada nećemo saznati ishod, sama činjenica da je Muhammad Ali, na vrhuncu svoje slave i na kraju svog puta, vidio Matu Parlova kao dostojnog suparnika za svoj posljednji, “lijepi” meč, ostaje najveći kompliment koji je hrvatski boks ikada dobio.
