Nakon što se naspavao i poigrao sa svojom 15-mjesečnom kćerkicom, Filip Hrgović (33) je bio pomalo začuđen koliko je pozitivnih reakcija izazvalo ono što je izdržao u osmoj rundi borbe s britanskim teškašem Davidom Adeleyeom, kojeg je bodovno uvjerljivo pobijedio. A izdržao je na nogama kanonadu od barem 12 krošea u nizu, što lijevom, a što desnom rukom.
– Takvu seriju udaraca dosad u karijeri nisam primio. Adeleye je eksplozivan, brz, ima tešku ruku i pogodio me, ali me ni on nije srušio. Nikad me nitko nije nokautirao, a imao sam 80 amaterskih mečeva, 30 u Svjetskoj ligi i 20 u profesionalnom ringu. U profesionalnom ringu borio sam se s najvećim udaračima i nitko me nikad nije rušio, a kamoli nokautirao – kazao je Filip Hrgović za Večernji list.
A koliko se puta dogodilo da su mu brojali, da je bio u nokdaunu?
– Za stvarno bilo je to samo jednom, i to u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Londonu. Imao sam 20 godina i borio sam se s aktualnim europskim prvakom Rusom Omarovom. No digao sam se odmah. Istina je, brojali su mi i u prvoj rundi protiv Zhanga, no to je bilo rušenje. On je mene povukao i izgubio sam ravnotežu i pao preko njegove noge. Brojali su mi i u nekim amaterskim mečevima, no u amaterskom boksu suci se olako odlučuju za brojanje. Ali jedino pravo brojanje bilo je to 2012. protiv Omarova.
Jedini profesionalni poraz doživio je pak medicinskim prekidom.
– Ni Dubois me nije rušio, a prekinuto je zbog mojih arkada. U taj meč ušao sam nespreman zbog bolesti koja je prethodila borbi.
Je li pogledao snimku ove borbe?
– Nisam još, ne volim to odmah činiti. Bit će vremena.
To što je pretrpio u osmoj rundi, to mogu samo geni kameni.
– Vjerujem da bi se i jedan Holyfield pohvalio ovim što sam ja izdržao. Dakako, ipak je bolje ne primati udarce.
U takvim situacijama, kada se nađu pod rafalnom paljbom protivnika ili ih uzdrma pojedinačni udarac, neki boksači znaju kleknuti, čime zarade brojanje, ali i deset sekundi za oporavak. Uostalom, to je Dubois činio protiv Usika pa zašto nije i Hrga?
– Nisam ni pomišljao na to da kleknem. Pogodio me jest, zatresao me jest ali nije da nisam znao gdje sam. Malo sam to skidao ramenima, upijao, nije to toliko čisto sjedalo.
No očito je da će na obrani morati poraditi kako zbog svoje učinkovitosti u ringu tako i zbog članova obitelji, kojima je zacijelo bilo izrazito stresno gledati osmu rundu i to kako njihov brat ili suprug “rockyjevski” podnosi kanonadu protivnikovih udaraca.
– Razumijem njihovu zabrinutost pa je bila neka trula atmosfera nakon te borbe. No katkad se dogodi i takav meč, a ja sam istreniran da takvo što pretrpim.
U kojoj mjeri mu je pomogla opća tjelesna pripremljenost?
– Kad god sam imao vremena za kompletan kamp, ni u jedan meč nisam ušao nespreman. Uvijek sam u dobroj kondiciji, i to vjerojatno pomaže i u ovakvim situacijama.
Kako se postiže takva kondicijska spremnost?
– Ona se gradi tijekom cijele karijere, ne možete to postići na samo jednim pripremama. Već 19 godina treniram kao lud, na svakom treningu dajem sve od sebe i to snaži i tijelo i duh. Otpornost je uvijek povezana s duhom, karakterom, načinom život pa tako i treningom. Trčim puno jer bez trčanja nema boksa. Kod Abela se trči svaki dan, to je 50 kilometara tjedno, a sparira se tri puta tjedno. Imao sam na jednom treningu po tri sparing-partnera koji bi se mijenjali na meni. A u Zagrebu sam, s Igorom Čordašem, već ostvario dobar temelj pa sam u Big Bear, kod trenera Sancheza, otišao prilično kondicijski spreman. Ondje sam pak trenirao na nadmorskoj visini od 2100 metara, što je zacijelo imalo određen utjecaj na moju otpornost.
Priznat će da ga zabrinjava to s njegovim arkadama.
– Ovo je veći treći meč zaredom da mi puca arkada.
Može li se po tom pitanju učiniti nešto medicinski, odnosno dermatološki? Ima li tome lijeka?
– Možda ću morati dignuti ruke, ha-ha. Nakon 19 godina karijere mogao bih početi dizati ruke. Ima tih kremica što se mažu, ali ne znam koliko pomažu. Zanimljivo je da mi je lijeva arkada, koja je načeta protiv Duboisa i Joycea, ostala čitava, a da se otvorilo iznad desnog oka.
Dakle, nema druge nego poraditi na obrani.
– Da, moram gledati da što manje primam, da mi rade noge, da mičem glavu, da držim ruke visoko i da boksam što više s distance. Doduše, način treniranja mog trenera Abela Sancheza jest fokusiran na napad i tu se ne govori puno o obrani pa ću morati sam malo više pripaziti na to.
Tajna se, kaže, možda krije u rukavicama koje su sva trojica posljednjih protivnika nosila.
– U boksačkim krugovima s nekoliko strana sam čuo da s rukavicama proizvođača Fly nešto nije u redu. Navodno su neko vrijeme bile zabranjene, a onda su ih vratili. Priča se da kada primate udarce s tim rukavicama, koža prije puca. Poslije Joycea bio sam izgreban kao nikad prije. Protiv Duboisa otišle su mi obje arkade. Rekli su mi da pripazim na te rukavice, no to nisam doživljavao, nisam tip koji se hvata za slamke, već idem u rat pa što bude. No ubuduće ću to morati bolje istražiti.
Kada se već u drugoj rundi arkada “rascvjeta”, koliko to psihološki utječe na ostatak borbe?
– To ne boli, no vidio sam po Abelovoj reakciji da je grda posjekotina i da bi sudac mogao prekinuti borbu, što je bio dodatni stres, neka nesigurnost. Zato mi je Abel rekao da moram izdržati do pete runde jer ako se nakon toga prekine, borba će ići na bodove. Nekako sam uspio izdržati rundu po rundu, između kojih je Abel to lijepo zatvarao.
Zahvaljujući novoj pobjedi, Filip je u očima promotora zacijelo zaradio neke bodove pa bi na rang-listama najuglednijih svjetskih organizacija profesionalnog boksa mogao dodatno napredovati.
– Vjerojatno će se to i dogoditi, a tko bi mogao biti moj sljedeći protivnik, doista ne znam. A vjerojatno ću trebati odraditi još jednu borbu prije moguće borbe za neki od pojasa. Nadam se da bi to mogao biti netko između Kabayela, Parkera, Bakolea, Joshue, Itaume… U svakom slučaju, htio bih neko veliko ime.
A što ako to bude Itauma, odnosno “novi Tyson”, kako ga najavljuje britanska boksačka mašinerija?
– Itauma je dobar udarač, brz je, no s njim se mogu nositi. Druga je stvar što je to meč u kojem ne bih imao što dobiti, ali bih mogao puno izgubiti. Ako bih ga pobijedio, nikome ništa, a ako izgubim, svi bi me svrstali u skupinu otpisanih starijih boraca, i zato će promotor morati dati dobru ponudu da to prihvatim. S Frankom Warrenom prema ugovoru imam još jedan meč i doista bi se moglo dogoditi da me sučele s Itaumom.
To bi se moglo dogoditi ako Usik odbije boriti se s Itaumom jer i njemu ta borba puno ne donosi, osobito ne financijski.
– Vidim da Itaumu guraju na Usika, no meni se to čini preambiciozno, da ga sa samo 13 mečeva namjere na takvog šampiona. Osim toga, nije korektno da zaobiđu Parkera i Kabayela, koji prije zaslužuju izazvati Usika. No Britanci tu vode glavnu riječ i guraju svoje borce.
Mnogi koji su gledali taj meč pitaju se je li taj famozni 20-godišnjak bio toliko dobar ili je Dillian Whyte potrošen borac?
– Whyte nije ni sjena borca kakav je bio, vidjela se velika razlika u brzini. Dojam je da je Dillian došao uzeti novac i čim je osjetio prvih nekoliko udaraca, nije se ni pokušao dići. Kao da nije došao u rat, nešto dokazati. No možda griješim, možda je mali stvarno toliko moćan.
Nakon svakoga Hrgovićeva meča mnogo je forumaških rasprava, u kojima ga jedni podržavaju, a drugi drže da jest dobar borac, ali da nema sastojke potrebne da bude svjetski prvak. Što bi on sam na sebi popravio?
– Ne znam što bih posebno izdvojio. Mislim da sam u svim segmentima OK. Naravno, svatko ima prostora za napredak pa tako i ja, i u obrani, u tehnici, snazi, brzini. Nitko nije savršen. No teško je s 33 godine nešto novo izmisliti, a držim da s ovim arsenalom mogu sa svima. Ako bih nešto izdvojio, onda je to ta obrana, kretanje glavom. Nije da to ne znam, nego ne mislim na to, više sam usmjeren na napad.
Nakon ovakva okršaja, poslije kojeg se govori o epskoj osmoj rundi, zacijelo mu je potreban odmor.
– Odmarat ću se intenzivno. Otići ću s obitelji na Jadran i ležati na plaži.
Koliko mu njegov spartanski mozak dopušta pasivnog odmora?
– Obično je to dva do tri tjedna jer onda samo tijelo traži aktivnost. No sada ćemo vidjeti hoće li to biti i više jer sam fakat fizički i psihički prazan. Imao sam jak meč s Joyceom, koji mi je ponuđen samo nekoliko tjedana prije, nakon kojeg su odmah uslijedile nove pripreme. U četiri mjeseca imao sam 20 rundi borbe i dva jaka kampa i prilično sam umoran.
No, kaže, imat će dovoljno vremena za odmor prije sljedeće borbe.
– Bilo je govora da bi se to moglo dogoditi krajem ove ili početkom sljedeće godine. Odgovaralo bi mi da uđem u nešto intenzivniji program borbi nego dosad. Prije sam se znao pripremati 12 do 16 tjedana za određenu borbu, sada mi se čini da mi je, zahvaljujući akumuliranom radu tijekom karijere, dovoljno i osam tjedana.
S obzirom na to da će Usik prije ili poslije uprazniti svoje pojase, hoće li to biti prilika za Filipa da se brani za neki od upražnjenih naslova?
– Da bih ostao u dobroj poziciji i dobio priliku, svakako moram pobijediti i u sljedećem meču – zaključio je Filip Hrgović u razgovoru za Večernji list.
