Nakon uspješne mlađeuzrasne karijere (bila je juniorska i mlađeseniorska prvakinja Europe), osvajanjem naslova prvakinje Hrvatske Mariela Šteko započela je svoju seniorsku karijeru.
U pratnji oca i trenera Mladena Šteke, ova 19-godišnja Hrvatica iz Münchena u nedjelju je postala seniorska prvakinja Hrvatske, i to tako da je proglašena i najboljom tehničarkom Prvenstva održanog u Zagrebačkom boksačkom centru, piše Večernji list.
– Došlo je vrijeme da se navikavam na teže udarce protivnica. Zato sam i sparirala s prvakinjom svijeta iz Nizozemske. Osim toga, imala sam i podulju pauzu zbog operacije ramena i tek sam nedavno krenula punom snagom. Plan mi je ove godine nastupiti na dva Svjetska prvenstva, mlađeseniorskom u Budimpešti i seniorskom u Liverpoolu. San mi je da postanem svjetska prvakinja.
Koliko je taj prijelaz u seniorski boks izazovan?
– Mogu reći da sam stvarno osjetila razliku jer su i protivnice drukčije, inteligentnije su i snažnije udaraju. Prije sam svoje suparnice lomila psihički jer sam im nalazila slabu točku. Sada je važno biti maksimalno usredotočen do posljednje sekunde jer su sve jako borbene. No uživam u tom novom izazovu. Želim dokazati da i u seniorskom boksu mogu biti najbolja.
Dakako, onaj tko je vidio s kakvom elegancijom boksa, shvatit će da Mariela nikad neće biti snagatorica.
– To će i dalje biti moj stil jer nisam snagatorica, nego tehničarka. Međutim tome sada dodajemo neke nove stvari. Ne želim da me protivnice mogu pročitati, nego da se teško adaptiraju na moj stil. Ne želim biti predvidljiva, nego raznovrsna. I zato se moram mijenjati, i što se tiče kretanja i elemenata napada. Radim i na snazi. I zbog klinča i zbog ozljede ramena koja je iza mene.
Koliko joj je bilo teško izbivati iz sporta zbog ozljede?
– Bilo mi je jako teško jer sam odrasla sa sportom. A rame mi je iskočilo baš za vrijeme priprema za mlađeseniorsko Prvenstvo Europe koje je bilo organizirano u Hrvatskoj, u Poreču, dobrim dijelom i zbog mene. A to mi je bio najveći san, osvojiti još jedno zlato, ali u Hrvatskoj, pred našom publikom. Najgore je bilo gledati druge dok se bore, a ja nisam mogla ništa. Zato sam morala dosta raditi na tome da se psihološki ponovo posložim i tek sada mogu reći da sam 100 posto spremna. Nikad ne pauziram od sporta. I kada sam na odmoru, idem na trčanje, vozim bicikl, plivam i zato mi je bilo teško to razdoblje nakon operacije kada sam morala mirovati. Ni povratak u ring nije bio lagan, trebalo je psihički to pobijediti.
No boks nije jedina Marielina životna zanimacija. Štoviše, na prvi pogled i ne izgleda kao da se bavi udaračkim sportom. Ljudi će prije pomisliti da je model, čime se i bavi, a svira i klavir.
– Prije sam se bavila baletom pa hip-hop plesom. Volim kada imam ravnotežu u životu. Sada sam u jednoj modnoj agenciji u Münchenu koja je stroga s mjerama pa moram paziti i na prehranu i kilažu. Zbog toga nikad nisam htjela biti odveć mišićava, ali ipak moram raditi na snazi radi boksa, kako bi mi udarci bili snažniji. Glede modelinga, radila sam nedavno jednu kampanju u Austriji, a sada bih trebala snimiti reklamu za tvornicu čokolade Milka. Tko zna, možda jednog dana budem prva boksačica na Fashion Weeku.
Nisu li boks, sport iza kojeg ostaju masnice, i manekenski posao na neki način u suprotnosti?
– Čak i nisu jer se u svijetu modelinga traži drukčija osobnost, karakter koji se razlikuje. S obzirom na moj izgled i ponašanje izvan ringa mnogi u modnoj industriji budu jako iznenađeni kada čuju da sam boksačica.
S obzirom na to da joj i jedno i drugo za sada ide dobro, što bi izabrala kada bi se morala odlučiti između modelinga i boksa?
– To bi bila teška odluka. To su različite stvari u kojima uživam. Ipak, kada bih morala izabrati, onda bih birala boks. Prije se nisam htjela baviti modelingom jer sam mislila da je to šminkerska stvar. Nisam taj tip da mi je izgled jako bitan, više sam osoba koju zanimaju intelektualne vrline, ali i sport. Imala sam predrasude u vezi s modelingom, no tek kada su me počeli zaustavljati na ulici s ponudama, rekla sam da bih mogla i to probati.
S obzirom na to da modni agenti ne dolaze na boksačke priredbe, zbog svog atraktivnog izgleda Mariela je zapažena na ulici.
– Zaustavio me kod nas u Splitu čovjek iz jedne hrvatske agencije. A zaustavljali su me na ulici i u Münchenu.
Kako izgleda njezin angažman u svijetu mode?
– Sada se još više bavim time jer mi je lakše otkako sam završila srednju školu. Tada sam morala paziti na to da angažmani budu vikendom, a sada mi je, kao studentici ekonomije, to lakše uskladiti. Nedavno sam radila veliku kampanju za kolekciju Marca Caina, za online stranicu. U biti sve radim. I editorijale za modne magazine, modne revije, ali i televizijske reklame.
Što najviše voli nositi na modnim revijama?
– Svaki “look” je drukčiji. Ti kao model moraš prodati tu odjeću, a nikad nije isto.
U čemu se bolje osjeća?
– Za svaki dan oblačim se minimalistički, casual, prirodno. U tome se osjećam najbolje. Dakako, kao sportašica sam često u trenirkama. Ipak volim modu i pratim što se nosi, ali jednostavno mi je uvijek najljepše. I kada idem na casting, gledam da je nešto “stylish”, ali jednostavno. Ne previše ekstravagantno.
Kako je u doba srednje škole izgledao njezin dan uz školske, sportske, glazbene i modne obveze?
– Imam jednu aplikaciju i tu cijeli dan strukturiram u sekundi, sve do odlaska na spavanje. Mislim da imam dobar “time management”, sve je isplanirano. Kada bi se približavalo neko boksačko natjecanje, više bih bila u tome, trenirala bih i dva puta tjedno. Kada to prođe, onda bi u mom tjednu bilo manje treninga, a više klavira i modelinga. No svaki dan je maksimalno strukturiran. Moj tipičan dan bi izgledao ovako: ustajem jako rano i odradim trening u sedam ujutro. Nakon toga slijedi faks ili neko snimanje. Poslije toga učenje, pa još jedan trening i tako dan učas prođe.
Je li studij ekonomije izabrala zbog toga što je to baš jako zanima ili zato što uz takav tip studija, na kojem nema vježbi kao kada je u pitanju medicina ili neki tehnički fakultet, može stizati zadovoljiti sve svoje druge interese?
– Na mom fakultetu ništa nije online. Nije ni ekonomija najjednostavniji studij. Htjela sam studirati medicinu ili pravo, to mi je uvijek bio san. Imala sam i jako dobre ocjene na maturi i mogla sam upisati bilo što, no budući da se bavim i modelingom i glazbom i sportom, ne bih imala dovoljno vremena za medicinu. Zanima me i ekonomija. Boks i modeling nisu nešto čime se možete dugo baviti. Nakon sportske karijere, kada budem imala svoju obitelj, želim imati svoj “startup”, pokrenuti svoj biznis.
U čemu se može dulje trajati? U modelingu ili boksu?
– Možda čak u modelingu, tražene su i starije žene. Tu se može dulje raditi, iako možda ne visoku modu. Doduše, i u boksu se pomiče granica pa ćete u profesionalnom boksu vidjeti boksačice koje imaju više od 35 godina.
Zanima li je profesionalni boks?
– Zanima me, ali sad mi je cilj nastupiti na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, a nadam se da će se kvalificirati i moja mlađa sestra Valerija. Ja ću tada imati 21 godinu, a ona 18. To je naš obiteljski san.
Je li ona drukčiji tip borca?
– Ja sam jako visoka i viša sam od velike većine protivnica. Zato boksam na distancu. Moja sestra je isto dosta visoka, ali nije toliko viša od protivnica pa boksa na poludistanci. Ona je kategorija do 57 kilograma, a ja sam do 65 kg.
Sedam je godina Mariela trenirala balet. Koliko joj to pomaže u sportu u kojem je, kažu, rad nogu jednako važan kao što su i udarci rukom?
– Uvijek kažem da boks nije tučnjava, to nije samo udaranje, nego i ples. Važno je kreativno se kretati, imati osjećaj za položaj vlastita tijela. U baletu sam naučila puno raditi s nogama i puno se kretati, a to mi sada pomaže u boksu.
Najmlađa sestra isto počinje s boksom.
– Lana je gledala nas pa se i ona želi baviti boksom. Ima deset godina. Po karakteru smo sve mirne. U svakodnevnom životu uopće nisam onakva kakva sam u ringu, to je potpuno drukčija verzija mene. Kada sam počela boksati, bila sam jako nesigurna i baš zahvaljujući sportu, posebno mečevima, vidjela sam da mogu i ja biti fajterica, da i to imam u sebi. Kada uđem u ring, uzmem taj prostor i vjerujem u sebe. Zahvaljujući tome sam se i u životu promijenila.
