Autor: Maroje Ivandić
Datum objave: 27.06.2015


Intervju Goran Borović: Za Krausa ili Souwera odmah bih se vratio iz mirovine

Goran Borović u svom Varaždinu odlučio je završiti karijeru koja ga je odvela po cijelome svijetu i dovela u ring s vrhunskim protivnicima u tri borilačke vještine - boksu, kick boksu i savateu.

20 godina odricanja, treninga i borbi kulminiralo je oproštajnom borbom protiv Tomaša Drabika koju je dobio uvjerljivom sudačkom odlukom. 

"Emotivno sam ispražnjen. Sve me to iscrpilo, borba najmanje. Bilo je toliko stvari oko organizacije koje sam rješavao do posljednjeg trenutka da me to istrošilo i na kraju sam se emotivno slomio poslije borbe. Pred sam izlazak na ring uspio sam pronaći tiho mjesto u svom tom kaosu i raditi vježbe disanja i jogu. Radim jogu već deset godina. Povukao sam se u sebe da budem fokusiran na meč. Bojao sam se da ne puknem, a ljudi su me došli vidjeti na oproštaju. Poslije su me pitali zašto sam si doveo tako čvrstog protivnika za oproštaj, nekoga tko me može pobijediti, ali nisam si htio dovoditi kantu za napucavanje. Ni sebi ni svojim dečkima. Doveo sam im dobre protivnike. Ja sam tu da im trenerski pomognem, a na njima je da isplivaju. Borba protiv višestruko slabijih protivnika ništa ne donosi. Ja sam još i dobro prošao jer sam do posljednjeg trenutka bio u drugim stvarima. No, pokazao sam da još nisam za otpad" govori 38-godišnji Varaždinac.


"Na priredbi se borio i Antun Viličić koji je bio na svjetskom prvenstvu u savateu i jedini je od naših seniora izborio plasman u finale. Izgubio je od Mikelića. Nisam bio s njim na meču. Dogodila mu se jedna neopreznost i skinuo ga je. To su borilački sportovi i takve se stvari događaju. Moji Varaždinci borili su se protiv Slovaka. Slovaci pobjeđuju u Muay Thai ligi, a doveli su i Kunlun Fight, tako da sam svojim momcima doveo prave protivnike. Borci se moraju izboriti za sebe protiv prave konkurencije."


"Ja uvijek znam da kad sam izgubio pošteno sam izgubio. Ne volim se izgovarati i ne volim kad to drugi rade. Najavljuju svoje mečeve, a onda ako ne prođu dobro skrivaju kako su prošli. Ja ni u meču u kojem mi je pukla čeljust nisam mogao predati. Htio sam to sakriti od svojih u kutu i nisam im dao da mi između rundi izvade gumu iz usta. Morao sam skrivati od trenera da mi je pukla čeljust, jer takav je i moj način života, nema predaje."


"Ja sam uvijek bio pošten. I to ljudi znaju i to se pokazalo i kod ove oproštajne borbe kad su mi došli pomoći. Ja sam pokušavao tijekom karijere uvijek biti fer. Kad nitko nije htio sparirati s Bornom Katalinićem i Emilom Zorajom ja sam dolazio. Dolazio sam svima. Kad je meni trebalo pomoći bilo je malo drugačije."


- U kick boksu je običaj da se borci redovno vraćaju nakon što odrade oproštajni meč. Hoće li se to dogoditi i s Vama?


"Taman kad sam najavio odlazak počele su stizati ponude. Javio mi se Hank Kuipers. Oni u Nizozemskoj organiziraju veliku kick boks i MMA priredbu, pa me pitao jesam li slobodan. Javili su se i Grci, a željeli su da i u Milanu napravim oproštaj. Milano je uvijek bio poseban grad u mojoj karijeri. Tamo sam imao svoje navijače i ljudi su me pratili. Bio sam u Doria Boxing Clubu sa svjetskim prvakom Giacobbeom  Fragomenijem i volio bih se još jednom vratiti u Milano.  Zvali su me i ranije iz Frankfurta za meč s Arturom Kyshenkom, ali nudili su premalo novca i tražili da odradim borbu s njim na 75 kilograma što je previše, jer je on iovako prevelik, a ponuđenih novaca premalo."


"Ali gotovo je. Sigurno je da bih se odmah vratio za borbe s Albertom Krausom i Andyjem Sauwerom. Kraus me izazvao još davno kad sam pobijedio Aalviara Limu, ali nije došlo do te borbe. Oni su skupi borci. Bila je prije nekoliko godina i ponuda za meč sa Souwerom, ali sam prethodno slomio čeljust u boksačkom meču i psihički ne bih bio spreman za tu borbu. Htio sam raditi još jednom s Mikeom Zambidisom koji se također oprašta, ali je to financijski neizvedivo."

- Karijera Vas je vodila po cijelom svijetu. Ne samo da ste se osim po Europi borili po Aziji i Africi, već ste tamo i trenirali.


"Proveo sam nekoliko mjeseci u Južnoj Africi, odnosno u Cape Townu gdje sam trenirao sa Steveom Kalakodom, njegovim sinom Virgilom i Mikeom Bernardom. Bili su tamo i Frans Botha i Jan Nortje. Pokazali su se kao sjajni ljudi. Izuzetno fini i pristojni. Htjeli su da ostanem još šest mjeseci nakon što sam u Johannesburgu 2006. pobijedio Vuyisilea Colossu, ali se nažalost nismo uspjeli dogovoriti. Tamo sam došao preko svog menadžera Harryja Goriana. On im je rekao da ima jednog dobrog borca, a oni su odmah poslali avionske karte. Postojale su i opcije da odem u Japan. To se na kraju nije dogodilo, milsim da me je netko blokirao. Zbog toga mi je malo žao."




GORAN BOROVIĆ, YODSANKLAI FAIRTEX I SRĐAN ŠPIRK  (foto: S. Špirk)



"Put me odveo i na Tajland. Trebao sam se boriti na turniru u Makau 2008. Kad je turnir propao, a već sam bio u Aziji, odlučio sam ostati trenirati u Fairtex kampu. Tada sam bio najspremniji i najopasniji. Srđan Špirk i ja smo bili tamo dva mjeseca i bio sam spreman kao zvijer. Tajlanđani su nas gledali u čudu, mogli smo se nositi s bilo kime. Nudili su nam i mečeve, ali ja nisam specijalist za Muay Thai po punim pravilima, pa se nisam upuštao u to. S nama su u kampu bili Yodsanklai s kojim sam još uvijek dobar, Kaew, kao i Kem koji je u međuvremenu promijenio kamp. Bilo je puno stranaca s nama. Nizozemaca, Australaca, Novozelanđana, Francuza i Kanađana. Neki od njih znali su za mene kao borca. Živjeli smo u kampu. Bili smo nas trojica u sobi. Leon Beneta, Seđan Špirk i ja "


- Tijekom karijere borili ste se na priredbama različitog ranga. Od Pariza i 20 000 gledatelja do manjih priredbi. Koja Vam je borba i priredba ostala u najdražem pamćenju?


"Reći ću vam, najveća je organizacija ona koja najbolje plaća. Nisam se nakupovao pojaseva  tijekom karijere. Ja sam osvojio OPBU pojas protiv Aalviara Lime u Rotterdamu, ali svi znaju tko je on. Nisam doveo nekog anonimusa da osvojim bilo što. Zvali su me da se borim i za WAKO Pro pojas, ali sam odbio ponudu iz financijskih razloga. Ja sam se jedva snalazio. Da nisam imao prijatelje ne znam kako bih uspio. Dobivao sam 640 kuna od države kao prvak svijeta u savateu. Od toga se teško živjelo, a danas kada se sport dodatno srozao gotovo je nemoguće. Ja sam redario, imao prijatelje, sve uložio u sebe i u školovanje kako bih završio višu trenersku školu."


"Pokušao sam nastaviti karijeru kod nas, pokušavao sam se dogovoriti s FFC-om, ali kad sam čuo koliko me žele platiti shvatio sam da me ne poštuju. To se i potvrdilo kad je kao zamjena za protivnika Murthelu Groenhartu u Zagrebu pozvan Teo Mikelić umjesto mene."


"Neki su me omalovažavali, ali ako pogledate pobjeđivao sam dobre i vrhunske borce. Govorili su svašta kad sam nokautirao Balogha u prvoj rundi, a čovjek se poslije uspješno borio u Fight Codeu. Kad sam došao Zambidisu na meč 2005. u Sydney, prije toga rijetko tko je izdržao rundu ili dvije s njim. Ja sam izgubio pred sam kraj pete runde. On mi je bio prvi pravi meč nakon amaterskog boksa. Ja sam tip hoću ili neću. Ili udari ili se makni. Još su mi iz kuta govorili da gubim, pa sam krenuo na sve ili ništa. Poslije mi je Maurice Smith, bivši UFC-ov prvak i poznati kick bokser, rekao da sam po njegovom mišljenju vodio. Zbog tog meča žalim što se nisam došao pripremati u Zagreb. Bilo je to pravo vatreno krštenje, odmah sam znao koliko je sati. On je ogromna zvijezda u Grčkoj, kao Mirko kod nas. Nažalost i on se oprašta"


"Na svjetskim borilačkim igrama u St. Peterburgu, tzv. olimpijadi borilačkih sportova također je bilo fenomenalno. Bilo je kao da smo na pravim Olimpijskim igrama. Bili su najbolji od najboljih. Čini mi se da ni u profesionalcima nije takva konkurencija. U Parizu sam sudjelovao na boksačkom turniru osmorice na kojem je glavna nagrada bila 50 000 eura. Tadašnji izbornik Pero Tadić poslao me na taj turnir i na tome sam mu jako zahvalan. Napravio mi je uslugu jer borcima koji nastupaju u drugim borilačkim sportovima zabranjen je nastup na međunarodnim amaterskim boksačkim natjecanjima."





- Kada ste i kako uopće počeli s borilačkim sportovima?


"Počeo sam s boksom. Amaterski sam boksao još 80-ih, odradio sam i dva profesionalna meča. Dobro se sjećam. Počeo sam boksati 1988. kao klinac u Varaždinu, a zatim sam otišao na Lošinj nakon što sam završio u popravnom domu. Počeo sam ozbiljnije nastupati 92. ili 93., a treneri su mi bili Radenko Nikolić i Dinko Žmikić. Lagano, pa ništa. 1992. sam počeo sa savate boksom, a trenirao me svjetski prvak Predrag Šimunec. Jednostavno, boks je bio slab u Varaždinu. Volio sam boks. Boksao sam za Maribor, Stane Milutinović je bio trener. Skupljao sam iskustvo po Italiji, Bosni i Hercegovini i Srbiji, te ušao u hrvatsku repku. Nastupao sam četiri godine za reprezentaciju i stekao sigurnost u rukama. 98. ili 99. imao sam prvi meč u tajlandskom boksu u Veneciji. Najdraži trenuci su mi kada sam postao prvak svijeta u savateu, te kada sam skinuo Limu i Colossu, koji su svjetska klasa. Svjetski naslov iz savatea mi puno znači, jer osvojiti prvenstvo u Francuskoj u hramu savatea, kod njih doma je zaista posebno. U Francuskoj su me jako poštovali, kao i u Milanu. To su mjesta na kojima se prema borcima odnose s velikim poštovanjem. Kao i u Grčkoj, Rotterdamu, Barceloni. Ipak, mislim da sam u Francuskoj ostavio najdublji trag. Imao sam najjače mečeve i u kick boksu i savateu."






- U travnju 2013. vi ste bili posljednji protivnik velikom marokanskom borcu Faldiru Chahbariju. 'Fast' Faldir je na kraju slavio sudačkom odlukom nakon pet rundi.


"Tada sam imao Crveni vjetar (zarazu kože uzrokovanu bakterijama, op.a.). Dva tjedna prije borbe počele su mi oticati noge. Bio sam ljut na sebe jer nisam mogao biti na sto posto. Primijetio sam i ranije da nešto nije u redu, ali nisam htio ići kod liječnika. Na kraju se malo zakompliciralo, ali na kraju mislim da je meč bio dobar."


- Koji su ljudi i treneri u borilačkim sportovima imali najveći utjecaj na vas?


"To su Leon Beneta, Predrag Šimunec i Hrvoje Balen. To su korektni, otvoreni ljudi s kojima se može uvijek otvoreno porazgovarati."


Goran Borović ostaje u borilačkim sporotvima. Završio je višu trenersku školu i radi u tri dvorane - Leon Gymu i Omegi u Zagrebu, te u svom klubu u Varaždinu. Iako se umirovio, tradicija nalaže da bi se bar jednom trebao vratiti.




foto: King Of The Ring

1596
Kategorije: Kick & Thai Boxing, Intervjui, Intervjui
Tagovi: Kickboxing, Goran Borović
Najpopularnije
Najnovije